Majka u neprekinutoj potrazi za izgubljenim dječakom

„Oduvijek sam jako voljela priče i knjige. Priče su me hranile i činile sretnom. Bez njih, kao dijete, nisam vidjela smisla u životu, jednostavno nisam vidjela kako život može biti zanimljiv bez priča“, kaže Marie NDiaye, jedna od najzanimljivijih suvremenih francuskih spisateljica i dramatičarki.

Njezin specifičan nagrađivani glas potaknuo je i glasovitoga glumca i redatelja, te ravnatelja Nacionalnog kazališta u Strasbourgu, Stanislasa Nordeya, čiji smo rad i mi u Hrvatskoj mogli vidjeti u nekoliko navrata, da od nje za svoje kazalište naruči djelo o terorizmu.

Predstava donosi sliku suvremene europske obitelji / Snimio Jean Louis Fernandez

Marie NDiaye napisala je tekst Berlin mon garçon, u slobodnom prijevodu Berlin, moj dječače, koji sam ovoga ljeta, nekoliko dana nakon premijere, pogledala u kultnom pariškom Odéon-Théâtre de l’Europe.

Zadanu temu NDiaye je prema vlastitim riječima shvatila vrlo slobodno, napisavši tekst o Berlinu, gradu u kojem je živjela desetak godina i u kojem još boravi nekoliko mjeseci godišnje; znakovitoj Le Corbusierovoj kući; uvijek kompliciranim obiteljskim odnosima; ulozi i odgovornosti majke za dobre ili loše životne izbore vlastite djece te o onima koji odluče nestati i otići iz naših i svojih života.

Hélène Alexandridis, slavna francuska televizijska, filmska i kazališna glumica, tumači glavnu ulogu Marine, majke koja stiže u Berlin da bi pronašla nestaloga sina. Na početku predstave zatječemo je na pozornici, samu u žutome ogrtaču, jedinom u boji na crno-bijeloj sceni, u crno-bijelom gradu.

Svome domaćinu, misterioznom Rudigeru s kojim će živjeti u Le Corbusierovoj kući, reći će da je Berlin ružan grad. Kako i ne bi bio, grad je to koji joj je ukrao sina. Zašto, zašto, zašto – pitanje je koje si Marina neprestano postavlja u svojoj glavi, a koje glasno odjekuje na pozornici, budući da NDiaye glasno ispisuje unutarnje monologe likova.

Radnja putuje između Berlina, u kojem Marina polagano odustaje od potrage za sinom, do francuskog Chinona, iz kojeg je došla. U Chinonu ona zajedno s ocem svoga sina vodi elitnu knjižaru, u kojoj je njihovo dijete odraslo. Može li u takvoj zaštićenoj, intelektualnoj sredini odrasti budući terorist, pitaju se roditelji, optužujući sebe za sve. Sliku suvremene europske obitelji koju je Marie NDiaye precizno ispisala Stanislas Nordey s velikom je pomnjom prenio na scenu kultnog Odéon-Théâtre de l’Europe, istaknuvši odlične glumce Hélène Alexandridis, Claudea Duparfaita, Deu Liane, Annie Mercier, Sophie Mihran i Laurenta Sauvagea na ogoljenoj pozornici koju je osmislio Emmanuel Clolus.

Nordey je s razlogom odlučio glavnu ulogu u prvom izvođenju djela Berlin mon garçon dati sjajnom tekstu i glumcima, koji su publiku jednostavno začarali njime. Marie NDiaye piše začudno i lijepo o teškoj temi, pa je bilo logično da na praizvedbi najprije čujemo njezin glas. Bila je to divna ljetna pariška večer u teatru u kojem nam je žena koja voli priče ispričala čudesnu tužnu priču o nestalome dječaku i majci koja nikada neće odustati od potrage.

Predstava se ove jeseni seli u matično kazalište u Strasbourgu, gdje joj proričem mnoge izvedbe, baš kao i druga uprizorenja i reinterpretiranja nelagodnog i provokativnoga kazališnog teksta.